Nezaposlenost rekordno niska, ali zašto plaće ne rastu brže?

5,8 % — rekordno nizak broj s visokom cijenom

Stopa nezaposlenosti od 5,8 % najniža je u modernoj hrvatskoj ekonomskoj povijesti i na razini je ekonomski razvijenih zemalja EU-a. Teoretski, takvo tržište rada trebalo bi snažno podizati plaće: manje radnika na raspolaganju znači više pregovaračke moći za zaposlene. Ipak, rast realnih plaća u Hrvatskoj u 2024. godini iznosi tek 2,1 % — što je ispod prosjeka euruzone i daleko od zemalja poput Češke ili Poljske u sličnoj fazi poslovnog ciklusa. Razloge treba tražiti u tri strukturna čimbenika. Prvo, emigracija trajno smanjuje ponudu radne snage, ali ne nužno u segmentima koji bi pritiskali plaće prema gore — odlaze visokoobrazovani, a ostaju sektori s nižom produktivnošću. Drugo, sektorska struktura zaposlenosti dominirana je uslugama niže dodane vrijednosti — turizmom, maloprodajom, javnom upravom — gdje pregovaračka moć sindikata i radnika ostaje ograničena. Treće, tvrtke su pod pritiskom troškova energije i materijala, pa umjesto plaća apsorbiraju ostatak marže.

Emigracija kao dvosjekli mač

Popularna je percepcija da masovna emigracija automatski znači rast plaća kod kuće. Statistički podaci to ne potvrđuju na razini ukupnog gospodarstva. Emigriraju pretežno obrazovani mladi iz urbanijih sredina — upravo oni koji bi u sektorima s višom produktivnošću mogli graditi pregovaračku snagu. Rezultat je paradoks: tržište rada je tijesno po broju, ali strukturno slabo po pregovaračkom kapacitetu. Slavonija i Baranja, regija u kojoj je Novazmint ukorijenjen, jedan su od najjasnijih primjera ovog mehanizma — između 2011. i 2021. broj radno sposobnog stanovništva pao je za gotovo 18 %, a prosječna bruto plaća u regiji i dalje je 14 % niža od nacionalnog prosjeka. Bez politika usmjerenih na povećanje produktivnosti — obrazovanje, digitalizacija, kapitalske investicije — sam pad nezaposlenosti nije dovoljan pokretač rasta plaća.